Budući da je nakon turskih provala na hrvatskim prostorima formirana Vojna krajina, njezini su vojnici bili nepresušni izvor i za ostala europska bojišta. Oni su sudjelovali u njemačkom Tridesetogodišnjem ratu (1618.-1648.), a bili su prepoznatljivi po marami oko vrata, preteči današnje kravate. Od 1635. godine hrvatski vojnici služili su u Francuskoj, pa je godine 1667. ustrojena i posebna pukovnija “Royal Cravates”, koja je dobila ime po Hrvatima. Obični vojnici nosili su kravate od lanena platna, plemići od čipke ili muselina ili neke druge fine tkanine.

Ovi ovratni privjesci bili su dio bojne opreme Hrvata i neka vrsta raspoznavanja, jer u to doba još nije bilo vojničkih odora. Poznato je da je francuski kralj Luj XIV bio upleten i u tajne pregovore oko urote Zrinskih i Frankopana, kako bi Hrvatska došla pod francuski patronat.To je propalo, ali je “Kralj Sunce” počeo nositi kravatu, jer je kao muški modni ures bila mnogo jednostavnija za upotrebu i mnogo ljepša od dotadašnjih uškrobljenih visokih okovratnika. Kada je u to vrijeme najmoćnija okrunjena glava Europe stavila kravatu, bio je to korjenit zaokret u modnim trendovima. Dvor je, naime, uposlio vlastitog “kravatara”, koji je kralju svakog dana dostavljao nekoliko kravata, kako bi kralj mogao odabrati jednu, koja bi odgovarala prigodnom trenutku.

Kravata se brzo širila Europom. Nakon Francuza prihvatili su je Belgijanci i Nizozemci, a otuda je prešla na britansko otočje, što je bilo presudno za razvoj kravate. Potom je osvojila sve kontinente. Englezi su od kravate napravili pravi kult. Promijenili su načine njezina vezivanja i uzorke boje. Naime, do početka 19. stoljeća kravate su bile bijele, a Englezi su uveli šarolike, čime su postale pokazatelj nečijeg ukusa. Zatim je američki je proizvođač tekstila Jesse Langsdorf učinio revolucionarni iskorak jer je tkaninu izrezao u tri dijela i onda je opet sašio na način koji omogućuje lakše vezivanje, ali i industrijsku izradu. Talijani su dodali nove umjetničke elemente u izradi kravate kojim se naglašava individualnost osobe koja je nosi.

Iako postoji čak 85 teorijskih mogućnosti vezivanja čvora kravate, a tek desetak čvorova odgovaraja uobičajenim predodžbama simetrije i ravnovjesja, najpoznatiji je jednostavni i dvostruki “windsorski čvor” koji je afirmirao vojvoda od Windsora. Kad se radi o obliku, danas su u upotrebi kravate izdužena oblika (“oblik poluboce”), koje su i najpopularnije, zatim vrpce ili leptir-mašne, te tzv. ascot-kravate.

Razni izvori o hrvatskom podrijetlu kravate:

Francuska monografija Le grande histoire de la cravate (autor Francois Chaille), naklada Flammarion, Paris 1994., obrazlaže i izričito potvrđuje hrvatsko podrijetlo kravate.
Talijanska monografija Miss Cravatta, izdana 1996. u Comu, najpoznatijem europskom i svjetskom centru za proizvodnju kravata, pojavu kravate u Francuskoj nedvojbeno povezuje uz dolazak hrvatskih konjanika u vrijeme Louisa XIV.
Enciclopedia Britannica uz imenicu cravat navodi da je nastala od Crabate, Cravate, Croatian i pojavu kravate datiraju sa 1656. godinom.