Narod od pamtivijeka poznaje običaje maskiranja, a ta tradicija je vrlo živa i danas. Blagdan Bogojavljenja, Sveta tri kralja, posljednji je dan božićnoga ciklusa. U starome Rimu u to doba godine održavale su se brojne svetkovine pod maskama – Saturnalije i Januarske kalende. Te poganske običaje Crkva je nastojala kristijanizirati pa je to razdoblje nazvala svetom dvanaestodnevnicom. Poganske maškare raspršile su se potom u vremenu koje im je ostalo između Bogojavljenja i korizme. Neke od poganskih maski nisu nikada iskorijenjene, a može se steći i dojam da je Crkva namjerno poštedjela poklade kao suprotnost korizmi.

Dakle, možemo ustvrditi da podrijetlo karnevala seže do starorimskih svetkovina (Saturnalija, Luperkalija, Matronalija...), u kojima je prisutan utjecaj Dionizova kulta. U srednjem vijeku to je bio početak nove godine, a uz taj dan je u mnogim europskim krajevima vezana i tradicija biranja jednodnevnih kraljeva – to je službeni početak pokladnoga razdoblja.

Načini maskiranja

U narodu su neki načini maskiranja prerasli u tradiciju. To su: preodijevanje muškaraca u žene i obrnuto, maske Cigana, crnaca, različitih građanskih, crkvenih ili vojničkih zvanja, kao i maske životinja i čudovišta. U našim selima te su maske nastale pod utjecajem građanskih pokladnih maskerada. Danas su one uobičajene u svim okružjima.

Predugo bi bilo govoriti o podrijetlu građanskih maskenbala, ali bitno je istaknuti da je prvobitno značenje karnevalskih tradicija zaštitno – zastrašivanje demona, zlih sila, duhova kako bi ih se odaljilo od ljudi, stoke, stanova itd. Mi danas ne razmišljamo o prvotnome značenju karnevala i pokladnoga maskiranja, ali ono postoji u našoj blizini manje ili više prisutno. Za sam naziv karneval postoji nekoliko tumačenja – može mu izvor biti u latinskom pokladnom uzviku "Carne vale!" Koji znači "Zbogom meso!" ili od latinskoga carrus navalis što znači lađa na kolima, koja se nekada vozila po srednjoj Europi u pokladnim povorkama.

U pokladama, karnevalu, uočljiv je lik Karnevala koji je u naše krajve stigao iz zapadno europskih zemalja. To je figura izrađena od slame, dronjaka, staroga odijela, a naziva se karneval, krnjo (Dalmacija), pust (Istra i Primorje) i slično. Uz njega su stalno i određena lica: obično sudac, krvnik, branitelj, tužitelj i drugi – s primjerenim grotesknim maskama, koji ga prate i na nekom, tradicijom utvrđenom mjestu, izvode "dramatski" prikaz – suđenje tome "zlotvoru". Nakon "suđenja", karneval se svečano utopi, objesi ili spaljuje.

Ovaj običaj, za koji se na zna kada je došao u naše krajeve, objašnjava se redovito kao pobjeda nad zimom, nevoljama, oskudicom i svim ostalim nedaćama koje su utjelovaljene i uništene u figuri Karnevala.

Jedna od karakteristika pokladnih, karnevalskih ophoda jest buka. Buka se može proizvoditi na različite načine, a proizvode je najčešće veće ili manje grupe maskiranih osoba. Najpoznatije takve grupe su zvončari u Kastavštini, buše u Baranji, bušari u Vojvodini i Slavoniji, mačkare... No, zvončari su najprepoznatljiviji po svome izgledu – oni nose kožuhe od ovčje kože, a na glavi maske s velikim nosom, raljama, jezikom, rogovima itd. U rukama su im najčešće toljage, a oko pojasa nose zvona pomoću kojih stvaraju buku.

U nekim krajevima (Slavonija) postoji još jedna grupna maska - orači s plugom i sijači koji zaoravaju seoske ulice ili dvorišta te tamo "siju", a za taj "posao" domaćini ih nagrade. Zanimljiva je varijanta ovoga običaja u kojoj ta skupina ljudi obilazi plugom oko sela praveći krug, brazdu uokolo. Taj običaj s naglašenim ratarskim značenjem tumači se kao način obrane od zaraza ljudi i blaga (životinja). Slični običaji potvrđeni su u Engleskoj, Njemačkoj, Rumunjskoj...

Sve to upućuje da je ovaj naš običaj jedna od karika u lancu europskih običaja. Kod nas, osim u Slavoniji, ovaj običaj postoji u Međimurju i u Primorju.

Danas su u Hrvatskoj vrlo popularni gradski karnevali a među najpoznatijima su oni u Rijeci, Samoboru, Zadru, Đakovu...