Mnogi tvrde da je uspjeh negdje u delikatnoj ravnoteži između jednoga i drugoga, ali ne i Anders Ericsson. On je proveo desetljeća proučavajući moć vježbanja, a u svojoj novoj knjizi „Peak: Secrets From The New Science Of Expertise“, napisanoj u suradnji s Robertom Poolom, tvrdi da je „talent“ često priča koju pričamo samima sebi da bismo opravdali vlastite neuspjehe ili da bismo zaštitili djecu od mogućnosti neuspjeha. On piše:

 „Ovo je mračna strana vjerovanja u urođeni talent. To može stvoriti tendenciju da pretpostavimo kako neki ljudi imaju talent za nešto, dok drugi nemaju i da se ta razlika može prepoznati vrlo rano. Ako vjerujete u to, vi ohrabrujete i podržavate one koji su 'talentirani' i obeshrabrujete ostale, stvarajući samoispunjivo proročanstvo. Najbolji način da to izbjegnete jest da prepoznate potencijal u svima – i da radite na tome da pronađete načine da ga razvijete.“

Da bi to naglasio, Ericsson se upušta u sustavno dekonstruiranje mitova o poznatim ličnostima, uključujući Mozarta i Paganinija.

Majstori svog doba? Zasigurno.

Marljivi radnici? Očito.

Prirodno nadareni? Ne tako brzo!

„Moj hobi je istraživanje priča o takvim izvanrednim ljudima“, piše Ericsson. „Mogu s velikim samopouzdanjem izvijestiti da nikad nisam našao uvjerljiv slučaj o nekome tko je razvio izvanredne sposobnosti bez intenzivnog, dugotrajnog vježbanja.“

Zato što je riječ „vježba“ opširan termin koji može sadržavati ujedno dobre i loše navike, razgovarao sam s Ericssonom, koji trenutačno predaje na Florida State Universityju, o tome što on vidi kao put za svladavanje neke vještine, bez obzira na to radilo se o igranju tenisa ili sviranju trombona. On to naziva „namjernom vježbom“.

KOJA JE SUŠTINA NAMJERNOG VJEŽBANJA?

Optimalan način za poboljšanje vašeg uspjeha je naći učitelja koji je poučavao druge ljude da postignu razinu uspjeha koji vi želite postići. To znači da će vam učitelj moći reći najuspješnije načine da se poboljšate. Dobar učitelj će također biti sposoban naći prikladne jedinice poboljšanja, tako da se ne forsirate više od onoga za što ste spremni.

Jednostavno počnite sa 15 ili 20 minuta dnevno. Pogotovo ako imate mentora te, idealno, učitelja. On će vam moći pomoći da si postavite razumna očekivanja.

JE LI TALENT MIT?

Ideja da su neki ljudi rođeni s određenim urođenim darovima je vrlo kontraproduktivno stajalište – to pretpostavlja da je vaš zadatak kao srednjoškolskog učenika ili sveučilišnog studenta da testirate stvari dok ne otkrijete svoj dar. U svom dugogodišnjem istraživanju tek moram naći nekoga tko je tako "pronašao" svoj dar. Robert i ja tvrdimo da je puno bolje razmišljati o nečemu što želite postići i zatim dobiti pomoć od učitelja i roditelja da biste se uputili u postizanje tog cilja. Na tom putu vi biste mogli odlučiti da želite krenuti u drugom smjeru. To je u redu. Ali, ne možete jednostavno čekati nešto što bi vam dopustilo da trenutačno postanete dobri zato što se to nikad neće dogoditi. Doista mislim da je proces u kojem shvatite kako se možete poboljšati nešto što se može prenijeti čak i ako se želite poboljšati u nekom drugom području.

KOJA JE RAZLIKA IZMEĐU REDOVITOG TRENIRANJA ILI SVIRANJA I NAMJERNOG VJEŽBANJA KOJE VODI DO POBOLJŠANJA?

Moj omiljeni primjer je sljedeći: recimo da igrate tenis u parovima. I upravo ste promašili bekend volej. Sad, igra će se nastaviti, a ako se pojavi ista situacija nekoliko sati poslije, vjerojatno nećete biti puno bolji. Sad pokušajte zamisliti ovaj eksperiment – vježbanje s trenerom. Taj trener vam dopušta da stojite uz mrežu, spremni da izvedete svoj bekend volej – i zatim vam ga čini sve težim i težim. Naposljetku, on vas prisiljava da trčite do mreže da biste napravili taj potez i zatim ga uključili u redovitu igru. Vi možete poboljšati svoju uspješnost više u tih jedan ili dva sata s trenerom nego u 5 do 10 godina redovitog vježbanja s prijateljima.

SVI SMO MI OPSJEDNUTI PRIČAMA O GENIJALNOJ DJECI. VJERUJETE LI DA JE ZAPRAVO RIJEČ O OBIČNOJ DJECI KOJA SU PUNO VJEŽBALA?

Ovo radim više od 30 godina i istraživao sam slučajeve u kojima je netko otkrio da ima neku urođenu sposobnost da bude vrlo dobar u nečemu. U svakom primjeru koji sam proučavao, kad pobliže pogledate ono što se događalo prije nego je osoba shvatila da ima neki dar, uvijek ćete naći niz aktivnosti i vježbanje, od kojih mnoge zadovoljavaju kriterije namjernog vježbanja. U Mozartovom slučaju većina ljudi nije svjesna da je Mozartov otac bio pionir u osmišljavanju vježbanja namijenjenog djeci za svladavanje nekog glazbenog instrumenta. On je sa sinom intenzivno radio od njegove treće godine. Stoga, kad je Mozart počeo svirati, već je nekoliko godina naporno vježbao i bio pod nadzorom nekoga tko je bio vrlo motiviran pomoći svom sinu da postane veliki majstor.

VJEŽBA JE KLJUČ USPJEHA KOD VEĆINE IZVANREDNE DJECE, ALI JESU LI I RODITELJI?

Točno. I to je jedna od stvari koje bih preporučio roditeljima – jedinstvena je prilika biti sposoban provesti vrijeme s djetetom u razvijanju neke vrste aktivnosti. U današnje vrijeme postoji mnogo slučajeva zlostavljanja, kad roditelji guraju svoju djecu da budu uspješna. Ali, ako zaista pokušavate pomoći djetetu da razvije neku vještinu i postane sve sposobnije da nadzire vlastito učenje tako da bi naposljetku postalo neovisno, to bi bilo vrlo korisno i vama i djetetu.

KAD POGLEDATE IZVANREDNU DJECU, ŠTO IH ZAPRAVO MOTIVIRA DA RADE TAKO NAPORNO I DOSEGNU TAKO VISOKE RAZINE?

Mislim da neke novije biografije pokazuju da su, barem u nekim slučajevima, roditelji stavljali golem pritisak na tu djecu. Mislim da to nije prikladno. Vjerujem da postoji način pomaganja djetetu da uživa u ovladavanju nekom vještinom i u razvijanju sposobnosti. Također tvrdim da su mladi glazbenici koji imaju najviše šanse da uspiju kao odrasli glazbenici oni koji steknu sposobnost uživanja u vlastitom stvaranju glazbe. Oni mogu sjesti i svirati glazbu za vlastiti užitak.

DAKLE, U NEKOJ TOČKI DOLAZI DO POMAKA OD „JA RADIM OVO ZATO ŠTO SAM MOTIVIRAN ODOBRAVANJEM ILI NEODOBRAVANJEM RODITELJA“ PREMA „PA JA SAM VRLO DOBAR U OVOME, I UŽIVAM U TOME“?

Razgovarali smo s roditeljima izvanredne djece, zanimljivo je da djeca doista uživaju u sviranju pred publikom. Kad dobro izvedu neku skladbu, uživaju u poštovanju i drugim društvenim koristima koje su ključ za razumijevanje razloga zbog kojeg su voljna uložiti toliko vremena i vježbanja. Dobro je poznato da je prije javne izvedbe dijete puno voljnije vježbati i raditi na onome što će pridonijeti boljoj izvedbi. U raznim aktivnostima postoje izvori motivacije i užitka koji će im, što više roditelj ili učitelj može pomoći djetetu da pristupi tim izvorima, pružiti motivaciju da ovladaju nečim što bi moglo biti teško. Ali, to je samo privremena poteškoća nakon koje će dijete biti sposobno uživati u plodovima tog truda.

ŠTO TO ZNAČI ONIMA OD NAS KOJI SU UVJERILI SAMI SEBE DA JEDNOSTAVNO NISU DOVOLJNO DOBRI U NEČEMU?

Recimo da pokrećete novu tvrtku – biti sposoban donositi budžet i druge važne odluke bit će vam vrlo važno. Kad to postane važno, bit ćete motivirani i voljni vježbati ono što će vam omogućiti da postignete visok stupanj spretnosti. Vjerujem da je jedan od problema s tradicionalnom edukacijom to što je kod određenih vrsta matematičkih aktivnosti teško vidjeti kako će one zapravo biti korisne vama kao odrasloj osobi. Stoga mislim da edukacija može biti izmijenjena tako da bude više temeljena na vještinama, kako bi učenici mogli vidjeti da učenjem određenih vještina mogu napraviti ono što prije nisu mogli.

ČINI SE DA JE JEDNA OD LEKCIJA VAŠEG ISTRAŽIVANJA – NIJE DOVOLJNO DA ŠKOLE GOVORE SVOJIM UČENICIMA: „VJERUJTE NAM NA RIJEČ, VI MORATE OVO ZNATI“, ZATO ŠTO JE MOTIVACIJA KLJUČNA ZA NJIHOVO UČENJE.

Jednom kad ponavljate činjenice i procedure, vi niste primorani razumjeti i integrirati to znanje na način koji vam dopušta da ga koristite. Mislim kako pomaganje učenicima da vide kako zapravo mogu svrhovito koristiti to znanje motivira ih da ga razumiju i nauče na važniji način. Sjećam se, kad sam bio u sedmom ili osmom razredu, odlučio sam ne učiti stvari napamet. Na satu povijesti to je bilo problem, a riješio sam ga tako da sam otišao u knjižnicu i pročitao dvije ili tri knjige o nekom povijesnom razdoblju. To mi je omogućilo da odgovorim na sva pitanja bez štrebanja napamet. Mogao sam izvoditi zaključke i povezivati stvari. To mi je zaista bilo važno.