Ni podaci o godini njegova rođenja i njegove smrti nisu općeprihvaćeni, nego postoje značajnija odstupanja. Tako neki drže da je rođen u Patari (Demre) u današnjoj Turskoj oko 270. god., dok drugi radije navode da je riječ o drugoj polovici 3. st., bez preciziranja, treći da se rodio između 255. i 270. god., itd. Navodi se ponekad u njegovom životopisu kako je rođen u obitelji bogatih roditelja koji dugo vremena nisu mogli imati djecu, a onda su bili blagoslovljeni budućim svecem, te su mu dali ime Nikola, po istoimenom stricu koji je bio biskup u gradu Miri. Roditelji su mu zarana umrli, a Nikola je postao svećenik, te je prodao svu svoju imovinu i podijelio siromasima.

Predaja kaže kako je radije volio samozatajni život pomaganja drugima i nipošto nije htio prihvatiti poziv da postane biskup, te je prvom pokušaju, nakon što mu je umro stric, uspio umaknuti i otišao u Svetu Zemlju gdje je živio isposničkim skrovitim životom, ali nakon što je umro stričev nasljednik, a on se taman vratio u grad, stjecajem okolnosti, ili točnije po Božjoj namisli, bio je biskupom izabran baš Nikola. Naime, kler se bio dogovorio da će onaj svećenik koji sutradan prvi uđe u crkvu postati biskup, a, bez ikakvog znanja o toj odluci, prvi svećenik koji je ujutro pohitao na molitvu Gospodinu bio je upravo Nikola.

Kao biskup u gradu Miri pokazao je veliku brigu i ljubav prema siromašnima, a pripisuju mu se i mnoga čudesa. Umro je 6. prosinca, ali se točna godina njegove smrti bitno razlikuje od izvora do izvora. Tako neki navode da se to zbilo 327. godine, drugi 343. god., treći oko 350. god. itd., ali svi izvori potvrđuju da je umro u Miri, gdje je i sahranjen, a njegovo je tijelo kasnije, u 11. stoljeću, zbog turskih osvajanja, preneseno u Italiju, u grad Bari, gdje se razvilo i značajno svetište.

Iako je život svetoga Nikole ovijen mnogobrojnim nevjerodostojnim podacima, valja naglasiti da je po svojem milosrdnom djelovanju i ljubavi prema najugroženijima nadahnuo mnoge kroz povijest, a nadahnjuje i danas, o čemu svjedoče mnogobrojne legende i priče o tom svecu, od kojih su neke prilično stare, dok su druge nastale u novija vremena. U tom smislu, iako njih treba prihvatiti s rezervom, a to se posebno odnosi na novije legende koje svetoga Nikolu pretvaraju u Djeda Božićnjaka i Djeda Mraza, s izrazitim konzumerističkim konotacijama, ipak treba istaknuti vrijednost i takvih priča, posebno s pedagoške strane, jer naglašavaju milosrđe i ljubav prema bližnjima, čime se svetac itekako odlikovao.

Najpoznatija legenda tvrdi da je u gradu Miri živio otac s trima kćerima koje su stasale za udaju, ali je on, nakon što je stjecajem okolnosti ostao bez nekada časne službe i tako osiromašio, ostao i bez ikakve mogućnosti da im daruje miraz, pa je u svojoj nevolji došao i na pomisao da kćeri pridonose kućnom budžetu prodajući svoje tijelo. Saznavši za to i htijući spasiti djevojke od takvih poniženja, biskup Nikola je u tri navrata kroz prozor ubacio vrećicu sa zlatnicima i time omogućio djevojkama dostojan miraz i dobru udaju. Takva je legenda bitno pridonijela da se sačuva običaj po kojemu djeca uoči Nikolinja čiste svoje čizmice i stavljaju ih u prozor, a s nadom da sveti Nikola, dok bude hodao svijetom i raznosio darove, stavi kakvu sitnicu i u njihovu čizmu.

Nešto manje poznata legenda kaže kako je jednom dječaku zapela riblja kost u grlu, a sveti ga je Nikola blagoslovom izliječio. Druga legenda tvrdi kako je u Miri živio opaki gostioničar koji je krao i ubijao djecu i njihovo meso posluživao gostima. Sveti ga je Nikola otkrio i u njegovom podrumu pronašao troje ubijene djece koje je povratio u život načinivši znak križa iznad njihovih mrtvih tijela. Stoga se časti kao zaštitnik djece.

Postoji i legenda prema kojoj je sveti Nikola, dok je kao svećenik išao na put u Svetu Zemlju, bio na brodu s ostalim putnicima, a kad je nastala velika oluja, on ju je utišao i spasio putnike od sigurne smrti. S obzirom na tu legendu, razumljivo je što se časti kao zaštitnik putnika i mornara, a također je i razumljiv običaj da mnoge luke na svijetu imaju njegovu sliku.

Bez obzira što te i druge legende o svetom Nikoli nemaju sigurnu povijesnu potvrdu, valja uočiti njihovu odgojnu vrijednost, a koja se lijepo može uklopiti u svaki kršćanski obiteljski odgoj, potičući djecu da se trude biti dobra i milosrdna, upravo kako je to nekada bio i sam sveti Nikola.

U ikonografiji se sveti Nikola obično prikazuje s trima vrećicama zlatnika ili trima zlatnim kuglama, a koje upućuju na njegovo milosrdno djelo pomaganja trima djevojkama. Češće se prikazuje i sa sidrom ili lađom u pozadini, a što je simbolično povezano s čudom stišavanja oluje. Ponekad ga umjetnici prikazuju i kako mu malo dijete ljubi ruku ili kako je zajedno s troje dječice u kablu.

Svetoga Nikolu časte i Istočna i Zapadna Crkva, a štuje se kao zaštitnik Rusije, Grčke i Sicilije, a uz to što je zaštitnik djece, pomoraca i putnika, štuje se i kao zaštitnik zatvorenika, nekadašnjih lopova, pekara, pivara, čistača cipela, ubojica pokajnika, mladenaca, udavača, hodočasnika itd.

Njegovo ime je grčkog podrijetla i sastavljeno je od dviju riječi: nika – pobjeda i laos – narod, i može se prevesti s pobjednik u narodu, pa možemo zaključiti kako je sveti Nikola svojim životom i nadahnućem koje je ostalo do danas, onaj koji je Božjom snagom i pomoći pobijedio mnoga hladna srca i omogućio da se barem na njegov spomendan malo više širi dobrota i ljubav, kako u obitelji tako i u društvu.