Primjerice, nije nepoznanica da se na suvremenim predavanjima jednostavnim dodirom, lakim kao lahor, uključi uređaj za snimanje, uz prethodno dopuštenje predavača ili organizatora, naravno; a nakon toga misli smiju odlutati kamo god… poslušati možete i kasnije ono što je tada snimljeno. Ali smijem li vas upitati – zašto uopće dolaziti na to predavanje kada ne kanimo slušati? Što zapravo znači slušati predavanje ili biti na predavanju? Jeste li ondje držač uređaja za snimanje (ili njegov čuvar, donositelj, pokretač… što god da jeste) ili ste došli kako biste slušali, ali na određen način i sudjelovali u predavanju koje se upravo održava… bili netko, a ne tek nešto.

Ne tako davno, većina slušatelja na takvim predavanjima nije imala uređaja za snimanje. Jedini način da u materijalnom obliku sačuvaju ono što upravo slušaju, bio je taj da to na određen način – zapišu, da vode bilješke. I to su i činili. Pritom nisu samo stavljali slova na papir, nego su se događali procesi mnogo veći od toga, kojih većina nije bila ni svjesna, niti je trebala biti svjesna, ali oni su se i dalje događali, na slušateljevu dobrobit.

U nastavku slijedi tekst učitelja i autora Trevora Muira o tome zašto je dobro i vrijedno poticati svoje učenike, ali i sve druge slušatelje, da vode bilješke. Tu je i podsjetnik na koje sve načine to mogu učiniti. Pročitajte, bitna i poticajna tema u ovome preskočenome vremenu.

Da ste me u srednjoj školi ili na fakultetu pitali zašto vodim bilješke, odgovorio bih vam da je to zato što moram imati nešto iz čega ću učiti nakon što je predavanje završeno. Naravno, to je istina, korisno je imati nešto na temelju čega imaš uvid u nastavni sat ili poslušani videozapis. Međutim, u međuvremenu sam, radeći s učenicima, naučio da bilježenje tijekom nastave nije dobro samo za naknadni uvid u sve ono što se na nastavi dogodilo, nego da je pisanje bilježaka tijekom nastave od još većega značenja za učenje na samome satu, u trenutcima dok bilješke nastaju.

Pisanje bilježaka uključuje cijeli niz posljedičnih dobrobiti za učenika koji ih stvara, kao i za bilo kojega recipijenta kakva predavanja ili nastave.

Ponajprije, bilježenje ih čini uključenima i zaokupljenima dok slušaju govor. Nisu pritom samo oni koji slušaju, nego i oni koji nešto fizički rade tijekom predavanja. To potiče održavanje pozornosti. Bolje slušaju i mozak im je potpunije uključen. Stvaranje bilježaka potiče i učenje iz razloga što taj čin zahtijeva određeni napor. Slušatelji dok vode bilješke nisu pasivni primatelji informacija, već ih obrađuju i sintetiziraju u stvarnom vremenu. Taj čin prijenosa informacija u riječi ili slike stvara nove putove u mozgu poboljšavajući kratkoročno i dugoročno pamćenje.

Da, vaši će slušatelji tako imati bilješke s vašega predavanja kako bi mu se kasnije mogli vratiti i ponovno se prisjetiti vaših poruka i informacija koje ste im pružili, što je naravno dobrobit pisanja bilježaka. No veća je dobrobit učenje koje se vođenjem bilježaka događa tijekom predavanja.

Stoga evo nekoliko načina stvaranja bilježaka kojima ćete potaknuti učenje bez obzira na vrstu publike koja vas sluša.

Vođenje bilježaka koje uključuje razumijevanje

Kada pomislimo na vođenje bilježaka, vjerojatno ćemo stvoriti sliku zapisivanja u mjeri u kojoj najviše možeš dok nekoga slušaš ili zapisivanja glavnih naglasaka predavanja. To nekomu može biti od koristi, no ono što se pritom u pravilu događa jest to da voditelj takvih bilježaka bilježi sve što čuje, a možda i ne razumije sve što bilježi odnosno čuje. Ako je cilj da učenici budu potpuno aktivni, ne samo da slušaju, nego i uče, načini stvaranja bilježaka trebali bi uključivati razumijevanje.

Skiciranje (crtanje, stvaranje nacrta)

Skiciranje ili vizualno bilježenje znači vizualiziranje ideja koje se događa kod onoga tko sluša predavanje ili čita neki tekst. Dok pri tradicionalnim načinima bilježenja bilješke nastaju jednosmjernim primanjem informacija i zapisivanjem onoga što se čuje, a što može biti i bez gotovo ikakva razumijevanja, skiciranjem slušatelj na svoj način obrađuje ono što čuje.

Kako bi mogao nacrtati to što čuje, mora najprije u određenoj mjeri to razumjeti.

Skiciranje može značiti kombiniranje vizualnih i tekstnih sadržaja. Cilj njihovih stvaratelja nije stvaranje umjetničkoga djela, iako se nekima i to može dogoditi, nego stvaranje bilježaka koje će im najbolje služiti.

Vođenje dvostrukoga dnevnika

Drugi sjajan način vođenja bilježaka koji bi trebalo poticati zove se vođenje dvostrukoga dnevnika. Učenici na listu papira formiraju dva stupca. Jedan naslove Citati, a drugi Misli. Dok slušaju predavača, zapisuju rečenice koje čuju i koje su im bitne, doslovce, od riječi do riječi u stupac Citati. U susjedni stupac naslovljen Misli zapisuju svoje reakcije na to što slušaju.

Njihova reakcija može biti sve ono što se pojavljuje u njihovoj struji svijesti, jednostavno to što dolazi i kako dolazi, stavljaju na papir. Mogu zapisati i pitanja koja će kasnije postaviti ili o kojima će razmisliti.

Dvostruki dnevnik ima dvije uloge. Prvo, nastaju odlične, vjerodostojne bilješke kojima će se slušatelji kasnije moći poslužiti i na temelju kojih će moći pristupiti onomu što je rečeno na nastavi ili predavanju. Ono drugo, što je od još većega značenja, takvo bilježenje omogućuje im neposredno povezivanje s onim o čemu se govori. Potiče razgovor unutar njih samih, izazivajući njihovu pozornost i potičući ih na razmišljanje o svemu što čuju.

Umne mape

Još jedan način koji vaši učenici mogu iskušati poznato je stvaranje umnih mapa. Umne mape pomažu učenicima organizirati informacije u tekstualnom, ali i u vizualnom obliku. Ono što smatraju ključnom idejom ili temom zapišu u krug na središtu papira za bilježenje. I zatim stvaraju okolne krugove koji podupiru tu ključnu ideju odnosno temu. Kako dolaze do novih informacija, tako se njihovi krugovi granaju i nastaju novi. Takvo bilježenje zahtijeva razumijevanje građe kao i uključenost u nastavu. Rezultat su dobro organizirane bilješke nastale tijekom predavanja.