Većina se istraživanja ustvari usmjerila na moguću štetu koje igre mogu nanijeti igračima. Velike se količine nasilja prikazuje u videoigrama, čak i kada nisu naznačene kao takve. Agresivna priroda videoigara veže se s agresivnim idejama i ponašanjima, desenzitizacijom na nasilje i pad u prosocijalnom ponašanju. Konačno, podaci upućuju kako aktivno igranje nasilnih videoigara može povećati agresivnost više nego pasivna izloženost filmovima koji imaju elemente nasilja. Videoigre, također, zahtijevaju značajnu količinu screen time-a koja se povezuje sa slabijom fizičkom aktivnošću i s razvojem pretilosti. Osim toga, veže se uz rizična ponašanja u vožnji, lošija akademska postignuća, ovisnost o igrama i slično. Međutim, nije sve tako crno kao što se čini.

Iako se videoigre najčešće spominju u kontekstu negativnih zdravstvenih posljedica, one mogu biti korisne kao edukativna, preventivna i tretmanska metoda. Osmišljene su igre tijekom kojih se podučavalo o opasnostima vatre i sigurnosti, razvijala znanja o dijabetesu i astmi, dok neke igrice imaju i potencijal za jačanje samopoštovanja te usvajanje vještina rješavanja konfliktnih situacija. Videoigre uz virtualnu realnost mogu se koristiti i za razvijanje vještina, npr. kod zdravstvenih djelatnika. Ono što VR, također nudi je mogućnost da cijeli kirurški tim zajedno sudjeluje u virtualnoj realnosti i uvježbava postupak. Naime, pokazalo se kako je VR učinkovitiji nego tradicionalne metode razvijanja vještina kod kirurga te se kao oblik podučavanja može pronaći u različitim dijelovima svijeta.

Virtualna se realnost odnosi na računalno simuliranu okolinu u kojoj osoba može doživjeti osjećaj prisutnosti i iskustva, vrlo bliske onima u stvarnome svijetu. Do takvih se iskustva dolazi korištenjem vizualnih, slušnih i taktilnih podražaja u kontroliraj okolini. Cilj takve je terapiji kreirati dovoljno uvjerljivu okolinu koja će izazvati fiziološke odgovore slične onima iz stvarnog okruženja. Također, takvo je virtualno okruženje moguće kontrolirati, ponavljati i prilagođavati potrebama korisnika. Do danas, terapija VR-om pokazala se učinkovitom u tretmanu anksioznog poremećaja, posttraumatskog stresnog poremećaja, depresije, pa čak i shizofrenije. Osim toga, pokazalo se kako korištenje virtualne realnosti doprinosi opuštenosti te može voditi do smanjenja stresa na poslu. Virtualna se realnost može koristiti i u zdravstvenom kontekstu kao distrakcija kod bolnih medicinskih postupaka pri čemu su osobe izvještavale o nižim razinama uznemirenosti. Njegovoj učinkovitosti idu u prilog podaci koji ističu da je VR treća tretmanska tehnika prema učestalosti korištenja uz motiviranost korisnika za uključivanje u ovakav oblik rada.

Dobro osmišljeni i strukturirani digitalni alati vjerojatno imaju potencijal za poboljšavanje nekih zdravstvenih stanja osobe, usvajanje i uvježbavanje vještine te razvijanje novih znanja. No, mogu li korisne biti i „obične“ komercijalne igre čije je jedina svrha zabava?

Istraživanja su se bavila i tim pitanjem te su autori analizom izdvojili primjere korištenja komercijalnih igara u različite svrhe. Tako, pak, igranje solitaire igre FreeCell može biti korisno za nadgledanje kognitivnog statusa kod odraslih s blažim kognitivnim oštećenjima, dok se nove igre poput Pokemon GO mogu koristiti za poticanje fizičke aktivnosti. Neka su istraživanja pokazala kako je igranje igre na ručnoj konzoli bilo korisnije u ublažavanju predoperativne anksioznosti kod djece nego doza odobrenih lijekova. Puzzle igre, kao što su Tetris i Bejeweled, pokazale su učinak na ublažavanje simptoma depresije, stresa te čak kao i preventivna mjera kod osoba koje su proživjele traumu. Osim navedenog, igre mogu biti koristan alat u psihoterapiji za procjenu i razvoj socijalnih vještina.

Usprkos pozitivnim primjerima iz prakse, uporaba videoigara kao metode u tretmanu još uvijek ne pokazuje konzistentne rezultate. Također, javlja se problem neujednačenosti nazivlja metoda – videoigre, interaktivna digitalna tehnologija za rehabilitaciju, virtualna realnost ili nešto drugo? Neujednačenost u imenovanju metoda otežava i uspoređivanje različitih istraživanja, a samim time i evaluaciju. Naravno, ubrzane promjene digitalnog svijeta predstavljaju veliki izazov akademskoj zajednici, ali i stručnjacima iz prakse u istraživanju učinkovitosti videoigara kao tretmana.

Uzevši sve navedeno u obzir, preporuča se:

1. Razviti i ujednačiti terminologiju s ciljem opisivanja kompleksnih aspekata raznih videoigara u intervencijama
2. Standardizirati protokole i metodološke postupke kako bi se evaluirali efekti igranja igara kao terapeutske metode za kliničku i opću populaciju
3. Istraživanje interdisciplinarnih pristupa kako bi se pratila i integrirala nova saznanja o tehnološkim promjenama te njihovim učincima na populaciju
4. Objavljivanje primjera dobre prakse i etičkih protokola istraživanja utjecaja videoigara, uključujući standarde privatnosti igrača

Može se reći kako istraživanja pokazuju neujednačene rezultate učinkovitosti videoigara, no njihovo sve veće korištenje i pozitivni primjeri dosadašnjih istraživanja upućuju na tretmanski potencijal ovakvih oblika rada. Prema tome, uvođenje digitalnih oblika rada u tretmane može predstavljati veliki izazov istraživačima i praktičarima, ali ujedno označiti i iskorak u modernizaciji rada stručnjaka približavajući se specifičnim potrebama korisnika.