Zašto je našoj djeci dosadno u školi, nestrpljiva su, nervozna i nemaju prave prijatelje?

Naša djeca su sve lošija i lošija u mnogim pogledima. Već duže vrijeme traje propadanje društvenog, emocionalnog i akademskog funkcioniranja djece, kao i nagli porast poteškoća u učenju i drugih dijagnoza.

Današnja djeca dolaze u školu emotivno nedostupna za učenje i postoji mnogo faktora u ovom našem modernom načinu života koji tome pridonose. Kao što znamo, mozak je fleksibilan. Okruženje može učiniti mozak "jačim" ili "slabijim". Danas, uz sve naše najbolje namjere, mozak naše djece napreduje u pogrešnom pravcu. Evo zašto ...

Tehnologija

Tehnologija postaje besplatan servis za čuvanje djece... Ali plaćanje vas čeka iza ugla, a valuta je vaše dijete.

U usporedbi s virtualnom stvarnošću, svakodnevni život je dosadan. Kada djeca stignu u školske učionice, tamo ih čekaju ljudski glasovi i realne vizualne stimulacije za razliku od grafičkih eksplozija i specijalnih efekata koje su naučili vidjeti na ekranima. Nakon mnogo sati provedenih u virtualnoj stvarnosti, obrada informacija u učionici postaje sve teži izazov za našu djecu, jer je njihov mozak naučen na visoku razinu stimulacije koju pružaju video igre. Nemogućnost obrade nižih razina stimulacije, kakve se dobivaju u školi, ostavlja djecu nesnalažljivom u akademskim izazovima. Tehnologija nas također isključuje emocionalno od naše djece i naših obitelji. Roditeljska emocionalna dostupnost je glavna hrana za mozak djeteta. Na žalost, mi postupno lišavamo našu djecu ove hranjive tvari, najvažnije od svih.

Djeca dobivaju sve što požele, doslovno istog trenutka

"Ja sam gladan!" U sekundi se zaustavljate na prvoj brzoj hrani. "Ja sam žedan!" U redu, evo kioska. "Meni je dosadno!" Nema brige, tu je telefon. Mogućnost da se odgodi zadovoljstvo jedan je od ključnih faktora budućeg uspjeha i osjećaja sreće. Mi zaista imamo najbolje namjere i želimo da naša djeca budu sretna, i činimo ih sretnim u danom trenutku, ali oni dugoročno postaju nesretni. Odlaganje zadovoljstva znači mogućnost funkcioniranja pod stresom. Nažalost, naša djeca postaju postepeno sve manje osposobljena za  nošenje sa stresom koji na kraju postaje ogromna prepreka za njihov uspjeh u životu.

Djeca vladaju svijetom

"Moj sin ne voli povrće", "Ona ne voli ići u krevet rano", "On ne doručkuje", "Ona ne voli igračke, ali se odlično snalazi u rad na mobitelu", "On se oblači kako on želi", "Ona je previše lijena jesti sama "... To je ono što se čuje od roditelja. Od kada djeca diktiraju roditeljima kako se treba ponašati? Ako ih pustite da sami odlučuju, sve što će oni učiniti je jesti špagete, kroasane, gledati televiziju, igrati se na svojim tabletima i nikada ne ići na spavanje. Zašto im onda dajemo da rade što god požele, a pritom znamo da to nije dobro za njih? Bez pravilne prehrane i kvalitetnog noćnog sna, naša djeca dolaze u školu razdražljiva, anksiozna i oslabljene pažnje. Pored toga, šaljemo im i pogrešnu poruku - uče da mogu raditi što god požele. Koncept "ono što je potrebno raditi" je odsutan. Na žalost, da bi se postigli određeni ciljevi u životu, ono što je potrebno raditi često se ne poklapa s onim što želimo raditi. Na primjer, ako dijete želi biti dobar student, ono mora učiti. Ako želi biti uspješan nogometaš, ono mora naporno vježbati svaki dan. Naša djeca znaju vrlo dobro što žele, ali im je vrlo teško napraviti ono što je neophodno za postizanje toga cilja. To dovodi do postavljanja nedostižnih ciljeva i ostavlja djecu razočaranu.

Zabava, zabava i samo zabava

Napravili smo umjetno zabavan svijet za našu djecu. Ne postoje dosadni trenuci. U trenutku kada se dijete smiri, mi ponovo krećemo sa zabavom, jer inače osjećamo da se ne ispunjavamo svoju roditeljsku dužnost. Živimo u dva odvojena svijeta. Oni imaju svoj zabavni svijet, a mi imamo svoj naporni svijet. Zašto nam djeca ne pomažu u kuhinji ili oko rublja? Zašto ne pokupe svoje igračke? Ovo su osnovni monotoni poslovi koji treniraju mozak za funkcionalnost i neophodni su kako bi dijete moglo kasnije učiti u školi. Kada dođu u školu, i počne vrijeme za učenje, njima to postaje previše teško. Njihov mozak je obučen samo za beskrajnu zabavu, a ne za dosadan rad.

Ograničene socijalne interakcije

Mi smo svi previše zauzeti, tako da dajemo našoj djeci razne digitalne uređaje  kako bi i oni bili "zauzeti kao i mi". Djeca koja se igraju vani, u nestrukturiranim prirodnim sredinama, uče i socijalne vještine. Na žalost, tehnologija je zamijenila igranje vani. Isto tako, tehnologija je učinila to da i roditelji budu manje dostupni za društvenu interakciju sa svojom djecom. Očito, djeca su pala u drugi plan... Razni digitalni uređaji koje nam čuvaju djecu nisu osposobljeni za razvoj socijalnih vještina. Sjetite se da većina uspješnih ljudi ima razvijene upravo socijalne vještine. Ovo je prioritet!

Mozak je kao mišić koji možemo dresirati iznova i iznova. Ako želite da vaše dijete vozi bicikl, morate ga tome naučiti. Ako želite da vaše dijete bude u stanju pričekati, morate ga naučiti strpljenju. Ako želite da se vaše dijete bude društveno, mora razviti socijalne vještine. Isto vrijedi i za sve ostale vještine. Nema razlike!

Čitajući gore navedene probleme, nemojte pasti u očaj ako prepoznate sebe i svoje dijete. Možete promijeniti stvari i nikad nije kasno. Vaše dijete može postati uspješno na društvenom, emotivnom i akademskom planu. Evo kako to učiniti:

1. Ograničite upotrebu tehnologije i umjesto toga se emotivno povežite s djetetom

Iznenadite ih cvijećem, nasmijte se, golicajte ih, ostavite im emotivnu poruku u ruksak ili pod jastuk, iznenadite ih izlaskom za ručak, plešite zajedno, pužite zajedno, tucite se jastucima ... Idite na obiteljsku večeru, igrajte društvene igre, vozite bicikl, prošećite navečer ...

2. Trenirajte odlaganje zadovoljstva

Neka čekaju! U redu je da im bude dosadno - to je prvi korak ka kreativnosti.

Postupno povećavajte vrijeme čekanja između "želim" i "dobivam".

Izbjegavajte korištenje tehnologije u automobilima i restoranima, a umjesto toga naučite ih čekati.

Ograničite konstantno grickanje grickalica.

3. Nemojte se bojati postaviti granice

Nemojte se bojati postavljanja granica. Djeci su potrebna ograničenja za sretan i zdrav rast!

Napravite raspored. Neka se zna kad je vrijeme obroka, vrijeme spavanja, vrijeme za igrice.

Razmislite o tome što je dobro za njih, a ne što je ono što žele, odnosno ne žele. Oni će vam za to zahvaliti kasnije u životu. Roditeljstvo je težak posao. Morate biti kreativni kako biste ih naveli da rade ono što je dobro za njih, jer je to uglavnom suprotno od onoga što oni žele.

Djeca moraju imati doručak i jesti kvalitetnu hranu. Oni moraju provoditi vrijeme na otvorenom i spavati dovoljno kako bi u školi bili koncentrirani i sposobni za učenje.

Pretvorite stvari koje im se ne sviđaju u stimulirajuće igre.

4. Naučite svoje dijete obavljati "dosadne" poslove od najranije dobi, jer je to temelj za njegovu buduću radnu sposobnost.

Ovdje spadaju aktivnosti kao što su slaganje rublja, pospremanje igračaka, raspakiranje namirnica, postavljanje stola za ručak, namještanje kreveta ...

I ovdje vrijedi pravilo da budete kreativni. Neka njihov mozak povezuje ove poslove s nečim pozitivnim.

5. Učenje socijalnih vještina

Naučite ih vraćanju onoga što uzmu, dijeljenju, pobjeđivanju i gubljenju, pristajanju na kompromise, davanju komplimenata drugima i korištenju riječi "molim" i "hvala".

Djeca se promjene onog trenutka kada roditelj promijeni svoju svijest o roditeljstvu. Pomozite svojoj djeci  da postanu uspješna u životu kroz ovakav način ponašanja te ujedno ojačajte njihov razum i osjećajnost - što prije to bolje!

Izvor: Victoria Prooday, "Zelena Učionica"

Devet zastrašujućih posljedica pretjeranog gledanja u ekrane

Djeca do svoje druge godine ne bi uopće smjela biti izložena utjecajima tehnologije, dok bi djeci od treće do pete godine pristup tehnologiji trebao biti ograničen na jedan sat dnevno. Djeca i adolescenti, u dobi od 6 do 18 godina, ne bi smjeli provoditi više od dva sata dnevno pred ekranima, uključujući TV, tablete, smartphoneove i računala, objavile su Američka pedijatrijska akademija i Kanadsko društvo pedijatara.

No, djeca i mladi znatno više vremena provode na različitim elektronskim uređajima.

Istraživanje iz 2010. provedeno na 2000 djece između 8 i 18 godina pokazalo je da prosječno dijete provede sedam i pol sati na dan gledajući u razne ekrane, no, zbog multitaskinga, djeca su pod utjecajem medija zapravo 10,5 sati na dan. 

Zanimljivo je da je Steve Jobs, osnivač Applea i pionir u razvoju novih tehnologija, svojoj djeci ograničavao pristup internetu i elektronskim uređajima.  "U našoj kući djeci ne dopuštamo da koriste iPad. Mislimo da je za njih preopasan", izjavio je jednom prilikom.

Nekontrolirano korištenje mobilnih telefona, laptopa, tableta i televizije ostavlja zastrašujuće posljedice na zdravlje i razvoj djece, a ovo je devet najgorih.

1. Mozak se ubrzano razvija

U prve dvije godine mozak se poveća za tri puta, a razvoj nastavlja do 21. godine. Razvoj mozga je pod utjecajem podražaja iz okoline ili nedostatkom istih. Čak jedno od troje djece koja kreću u školu danas je zaostalo.

Istraživanje provedeno u 10 razvijenih zemalja s djecom u dobi od dvije do pet godina pokazalo je kako 58 posto djece zna igrati računalne igrice, a samo njih 9 posto znalo je zavezati vezice na cipelama.

Pretjerano izlaganje tehnologiji kod djece dovodi do problema s poremećajem i manjkom pažnje, kašnjenjem u kognitivnom razvoju, otežano im je učenje, povećana im je impulzivnost, a sposobnost kontroliranja osjećaja i ponašanja je smanjena.

2. Kašnjenje u razvoju

Svako treće dijete kreće u školu sa smanjenim sposobnostima u fizičkom razvoju. Dugoročno to utječe na njihovu pismenost i napredak u obrazovanju. Nove generacije uopće nemaju igara poput preskakanja gumi-gumija ili igre skrivača, stoga ne razvijaju logiku koju su prošle generacije razvijale upravo kroz takve igre.

Pokret aktivira mišiće i zglobove te potiče mozak na rješavanje problema u kretanju, a na taj se način povećava sposobnosti učenja i logičkog povezivanja.

3. Debljina

Tjelesna neaktivnost i nepravilna prehrana doprinijele su tome da je povećana tjelesna težina pet puta učestalija kod današnje djece. Premalo kretanja, a previše vremena provedeno pred različitim ekranima zasigurno su uzroci takvog stanja. Pretjerana težina uzrokuje dijabetes i probleme u krvožilnom sustavu koji dovode do srčanog udara.

4. Poremećaji u spavanju

Zbog zračenja ekrana, ako se provede previše vremena pred njima, može doći do poremećaja spavanja koji su kod današnje djece u velikom porastu. Nerazumljivi sadržaji kojima su izložena djeca kod njih potiče noćne more, mjesečarenje, nepravilne obrasce spavanja. Mogu se dugo zadržati u dječjoj podsvijesti, jer ih djeca ne mogu interpretirati.

5. Mentalne bolesti

Sve veći broj dječje depresije, anksioznosti, poremećaja pažnje, autizma, bipolarnog poremećaja, psihoze i problematičnog ponašanja djece i adolescenata u današnje vrijeme ima korijen u prekomjernom korištenju tehnologije.

6. Nekontrolirana agresija

Djeca koja većinu poticaja iz okoline primaju iz medija (filmovi, igrice, crtići) ili s interneta nemaju razvijenu empatiju. To dovodi do čestih izlijeva bijesa i agresije i rastućeg problema zlostavljanja preko društvenih mreža.

Djeca zlostavljači putem interneta ne vide posljedice svog ponašanja jer ne vide djecu koju maltretiraju.

"Izloženost nasilju u medijima povećava rizik od agresivnog ponašanja kod djece i adolescenata, čini ih neosjetljivima na nasilje i uvjerava ih da je svijet opasnije i strašnije mjesto nego što u stvari jest", piše u priopćenju za medije Američke akademije za pedijatriju.

7. Opasno zračenje

Još 2011. godine Svjetska zdravstvena organizacija klasificirala je pametne telefone (i ostale bežične uređaje) kao moguće kancerogene medije, odnosno raznu B2.

Djeca su osjetljivija na razne potencijalno negativne utjecaje nego odrasle osobe, jer su njihovi mozgovi i imunološki sistem još uvijek u razvoju.

8. Digitalna demencija

Tehnologija je evoluirala, ali naš mozak nije i tu se stvara problem kod djece i mladih, jer, procesuirajući sadržaj koji se sada dijeli 100 puta brže nego prije, njihov mozak ne može stvarati uzročno-posljedične veze.

Takav stimulans zapravo uzrokuje smanjenu koncentraciju i otežano pamćenje jer mozak ne stigne selektirati bitne od nebitnih informacija te ih sve putem neurona šalje frontalnom korteksu.

9. Razvoj ovisnosti

I roditelji sve više vremena provode pred raznim ekranima, a sve manje kvalitetnog vremena sa svojom djecom. Nerijetko se može vidjeti mamu i tatu kako gledaju u svoje telefone dok dijete sijedi pored njih u kolicima pokušava privući njihovu pažnju.

Kako se ne mogu povezati s roditeljima, djeca se počinju povezivati s raznim uređajima, što može dovesti do ovisnosti, a zabrane korištenja tih uređaja do emotivne nestabilnosti

Članak preuzet s http://100posto.hr/zivot/devet-zastrasujucih-posljedica-djecjeg-pretjeranog-gledanja-u-ekrane

O stavu roditelja ovisi hoće li dijete imati radne navike

   
Mnogim roditeljima je već dosta 15-godišnjaka koji ne znaju složiti krevet za sobom, koji ne peru posuđe, koji ne posuđuju sami knjige za lektire već čekaju da sve to obave njihovi roditelji. Roditelji, sada već srednjovječni, koji su sve to činili u tih 15 godina sada žele malo odmora i vremena za sebe i smatraju da je red na njihovoj djeci. No pitanje je kako?

Ne postoji univerzalni recept

Iako bi bilo idealno da dolaskom kod stručnjaka možemo dobiti recept nakon čije primjene stvari funkcioniraju bez problema, to je gotovo nemoguće. Taj "kako“ ne stane u jedan savjet i jednu pilulu koju je dovoljno jednom popiti da bi došlo do promjene. Taj "kako“ se gradi godinama, puno prije nego do problema uopće dođe.

Ako ste ikada pokušali promijeniti neku svoju naviku koja egzistira već godinama, sigurno ste primjetili da to baš i nije jednostavno. Ako već godinama imamo običaj popiti kavu prije doručka, trebat će nam neko vrijeme da se naviknemo na promjenu u kojoj ćemo prvo doručkovati a tek potom popiti kavu. Nije nemoguće, no isto tako je i prilično nerealno za očekivati da ćemo nakon prvog puta odmah usvojiti novi obrazac.
 

Navike se usvajaju od najranije dobi

Iz navike radimo puno stvari: zaključavamo vrata po izlasku iz stana, palimo svjetla na automobilu, zatvaramo vodu kada operemo ruke... Ali isto tako navika je i pospremiti tanjur za sobom, oprati posuđe, složiti krevet, brinuti o svojim obavezama. Navika koja se usvaja od najranije dobi. Kako to da onda nemaju svi 15-godišnjaci te navike? Odgovor na to pitanje imaju roditelji koji tih 15 godina sve čine umjesto djece.
 

Mogu razumjeti roditelje koji su sami imali teško djetinjstvo i stroge roditelje i koji su željeli svoju djecu osloboditi obaveza, dopustiti im da uživaju kako oni nikada nisu mogli. Mogu razumjeti roditelje u procesu rastave braka ili samohrane roditelje koji pokušavaju djetetu smanjiti stres i pritom čine sve kako bi ono bilo sretno. Međutim, ako dijete godinama nije imalo obaveze, ako nikada nije moralo pospremiti krevet, oprati suđe ili posuditi knjigu za lektiru (neovisno o razlozima) zašto bi ono odjednom to htjelo (ili znalo) u starijoj dobi? Sa sigurnošću mogu reći da se nijedno dijete neće samoinicijativno uhvatiti posla u starijoj dobi ako do tada nije steklo radne navike  i ako su do tada roditelji sve radili za njega. Godine same po sebi ne znače ništa ako tijekom njih nismo ništa naučili. Drugim riječima, same godine ne garantiraju da će primjerice 20-godišnjak znati oprati posuđe a 10-godišnjak neće. To ovisi o njegovom prijašnjem iskustvu i stavu roditelja.

Sjećam se posjeta prijateljici koja je sa svojom trogodišnjom kćerkicom spremala posuđe u stroj za pranje posuđa – ponos koji je u tom trenutku zasjao na malom ličeku ne može se ni opisati. Prijateljica mi je tada objasnila da se njezina kćerkica voli tako igrati s njom: kada je mama pospremala kuću, malena je imala svoju igračku metlu koju je vukla po podu; kada je mama slagala ormar i malena je s veseljem i ponosom pomagala. Je li dijete od tri godine pomelo pod? Nije. Je li to isto dijete dobro posložilo posuđe u stroj za pranje? Nije. Jesu li majice u ormaru bile dobro posložene? Nisu. No to nije ni bila poanta. Majčin cilj nije bio da njezino dijete odradi posao umjesto nje; cilj je bio da dijete kroz igru i druženje stječe radne navike koje ne možemo usaditi nabrzinu i odjednom. Za to je potreban dobar primjer nas odraslih i vrijeme.

Nikada nije kasno

Rekla bi da nikada nije prerano (a ni prekasno) da se bavimo djetetom i naučimo ga sve što želimo da usvoji. Dok će nam u mlađoj dobi biti jednostavnije (dijete će vjerojatno s guštom i ponosom učiti kako se slaže krevet i veseliti se malim ritualima čišćenja, kuhanja i slično), u starijoj dobi se stvari malo kompliciraju. Da bi privolili našeg adolescenta da se osamostali potrebno je osluškivati što je njemu važno, kakav je njegov tempo. Primjerice, ako znamo da je naše dijete jako motivirano da se jednog dana odseli od nas, tada mu i obaveze kao što su kuhanje i pospremanje možemo prezentirati kao nešto u čemu će jednog dana uživati u vlastitom domu. Rečenica poput “Pa sigurno nećeš visiti kod mame na ručku svaki dan – to nije cool” itekako bi ga mogla nagnati da uzme stvari u svoje ruke. Nadalje, čišćenje može biti i zabavno ako dozvolimo našem adolescentu da pojača glazbu i usisava u ritmu omiljene pjesme. Naravno da se stvari neće promijeniti preko noći i da ih neće prihvatiti s oduševljenjem – no, ništa se ne usvaja preko noći.

Na kraju bih voljela reći svim roditeljima da ne vjerujem u pogreške – samo u povratneinformacije koje dobivamo od okoline. Neka svoju djecu i godine do kojih su došli iskoriste kao povratnu informaciju koja će im dati odgovor na pitanje kako (ne) dalje.
 

Autorica teksta: Kristina Bačkonja, dipl. psiholog

Članak preuzet s http://www.ordinacija.hr/budi-sretan/sretno-dijete/o-stavu-roditelja-ovisi-hoce-li-dijete-imati-radne-navike/