Milko Cepelić rođen je 21. rujna 1853. u Vuki gdje je i pohađao pučku školu. Gimnaziju je pohađao u Osijeku, a filozofiju i bogoslovlje je studirao na đakovskom je liceju.

1877. godine zaredio se za svećenika te je imenovan kapelanom u Osijeku. 1882. godine je postavljen za osobnog tajnika biskupa Strossmayera. Obavljao je, kako sam kaže, ogroman posao: "Biskupove okružnice i razne predstavke na Rim i druge osobe morao prepisivati, za štampu korigirati i na odlične osobe otpremiti. K tome sam imao i teška posla pri zaključivanju računa nove stolne crkve." Biskup Strossmayer ga je vrlo zavolio radi njegove revnosti, petriotizma, govorništva i čistog svećeničkog života. Kasnije je postao đakovački župnik.

Kao i većina đakovačkih svećenika oko biskupa Strossmayera, i Cepelić je politički djelovao. Dva puta se kandidirao za narodnog zastupnika, ali bez uspjeha. Zagovarao je hrvatske nacionalne interese. Pokrenuvši prvi hrvatski dnevni list Narodnu obranu (zajedno s dr. Neumanom), pripomogao je jačanju nacionalne svijesti osječkih Hrvata. Bio je član Hrvatskog književnog društva "Javor", predsjednik zbora duhovne mladeži đakovačke i jedan od osnivača "Kluba hrvatskih književnika i umjetnika" 1909. u Osijeku. Svoje radove i članke objavljivao je u listovima "Glasnik biskupije bosanske i srijemske", "Srijemski Hrvat", "Hrvatska obrana", "Narodna zaštita", "Krijesu", subotičkoj "Danica" i kalendaru "Jeki od Osijeka". Zajedno s povjesničarem Matijom Pavićem tiskao je 1900. knjigu o Strossmayeru, a 1915. knjigu "Stolna crkva Djakovačka".

U rodnoj Vuki rano je upoznao prirodu jer je s ocem, bačvarskim obrtnikom, često hodao po tada još netaknutim stoljetnim šumama. Tu je upoznao i gljive o kojima je kasnije napisao dvije knjižice. Još kao maleni dječak zavolio je narodno blago. O tomu će jednom reći: “Ja sam još kao dječarac najviše volio otarke – peškire, ručnike -tj. njihove lijepe utkane krajeve“. Postao je jedan od najboljih poznavatelja hrvatske narodne nošnje Slavonije, o čemu je napisao veći broj stručnih radova. Sakupio je i značajnu zbirku narodnih rukotvorina koju je pod konac života sređenu poklonio zagrebačkom Etnografskom muzeju.

Milko Cepelić umro je u Đakovu 26. ožujka 1920. godine i sahranjen je na đakovačkom groblju u čije uređenje je i sam uložio mnogo truda.