"Jake osobe pate u tišini, imaju ranu na srcu, ali osmijeh na licu."
 

   Poštovani ravnatelju, dragi naš kolega Ivice, ožalošćeni, cijenjeni skupe!
Teško je oprostiti se od osobe čiji je odlazak nestvaran, iznenadan, unatoč činjenici bolesti, saznanja da je teška, jako teška...
Do zadnjeg treptaja srca nadali smo se drugačijem ishodu, ali... Ostajemo žalosni zbog Vašeg odlaska, ali i ponosni što smo smjeli podijeliti mnoge godine s Vama. Radili smo zajedno na plemenitom poslu obrazovanja i odgajanja novih generacija ljudi u čijim mislima i srcima ćete ostati zauvijek.
   Dotakli ste mnoge živote, pokazali nam kako se voli zavičaj, obitelj, posao. Ambiciozni, marljivi, angažirani djelovali ste na svim poljima života, jako puno radili, a ostali samozatajni i tihi.
  Pamtim naše zajedničke ekskurzije (dok smo u nekoliko mandata bili paralelni razrenici), malo ste govorili (za razliku od mene), ali iz to malo riječi se uvijek osjećala Vaša prevelika ljubav prema obitelji, djeci, KUD-u...
   U ime svih članova našeg kolektiva, učenika i svoje osobno ime mogu reći da ćemo Vas uvijek pamtiti, nositi u mislima sve dok bude i jednog od nas. Vaši žustri koraci odjekivat će hodnicima škole i podsjećati nas da ste tu, među nama, zauvijek.
   Još jednom Vam od srca hvala za sve dane provedene zajedno, svima nama potrebna je snaga za prihvaćanje neumitnog, a Vama neka je vječni pokoj.
  Neka Vam je laka ljubljena slavonska zemlja, počivali u miru.

Elisabeth Klein u ime kolektiva OŠ Milka Cepelića