Predstava Zmajevi koji ne lete na emotivan način obrađuje zapravo mučnu temu mladenačke ovisnosti o takozvanim „osvježivačima“, kao i temu obiteljskog rastrojstva i emocionalnog zlostavljanja. Ujedno, priča je to o mladenačkom isticanju u društvu, potrebi za ljubavlju i pitanjima Gdje pripadam? Tko me voli?

Učenički dojmovi i promišljanja o predstavi:

„Predstava mi se svidjela. Sviđa  mi se što prikazuje stvaran život, te probleme današnjice. Naučila sam da je moja obitelj normalna, ona koja me poštuje i voli, da je ona moje najveće bogatstvo. Isto tako naučila sam da se ne smije svakome vjerovati i ne smijemo biti povodljivi. Koliko god problema imali moramo voljeti sebe i iz poštovanja sebi trebamo se „odmicati“ od stvari i ljudi koji nam čine štetu.“

„Predstava je bila odlična. Rastužilo me je kada su se majka i otac svađali, što je utjecalo na Mateju (kćer). Kada su se oni svađali malo me je to podsjećalo kada se moja majka i otac svađaju. Naučila sam da se problemi i nerazumijevanje ne mogu riješiti ružnim riječima jer povrjeđuješ druge osobe u okolini ,sebe i osobu s kojom se svađaš.“

„Iz predstave sam naučio da zbog tuđih sukoba ne bi trebalo sebi činiti nažao. Svidjelo mi se jer je ohrabrujuće djelo.“

„Ova predstava me pogodila. Znam kako je glavnoj junakinji jer sam u istoj situaciji i sama. Moji roditelji su isto rastavljeni i ponekad se svađaju. Predstava me potakla na razmišljanje. Predstava je prekrasna i govori o stvarnom životu.“

„U bilo kakvom problemu bili, ne trebamo postati ovisni o nečemu“

„Predstava se zove Zmajevi koji ne lete. Ta me predstava naučila da ne vjerujem svakom. Da osobe s kojima provodimo vrijeme često nisu one kojima se predstavljaju. Predstava mi se svidjela. Preporučila bih svima da pogledaju.“

„Predstava mi se svidjela. Bila je poučna i zanimljiva. Naučila sam da se ništa ne može riješiti pribjegavanju ovisnostima i bježanjem od problema, te da roditelji sve što čine, čine uglavnom za naše dobro.“

Običaj je u tisućama kazališta širom svijeta da se na Svjetski dan kazališta prije predstave čita međunarodna poruka, a u hrvatskim kazalištima i domaća poruka.

Pisanje hrvatske poruke organizira Hrvatsko društvo dramskih umjetnika, a ove godine ta čast je pripala kazališnom redatelju i sveučilišnom profesoru Želimiru Mesariću.

HRVATSKA PORUKA ZA SVJETSKI DAN KAZALIŠTA 2023.
27. OŽUJKA 2023.

U ovo čehovljansko bezvremenje, Totus mundus in maligno positus est - Sav svijet leži u zlu. (1.Iv.5,19.). Strašni  potresi, jezivi  ratovi. Ako prirodu ne možemo ukrotiti, ljudsku destruktivnost valjda možemo, no pitanje je ima li nas dovoljno u tim spasilačkim redovima. "Ovaj krasan planet živi svojim načinom, svojom sudbinom. Za sve smo krivi samo mi", kaže mnsgr. Mate Uzinić.

Ovu poruku pišem o pedesetoj obljetnici mojeg umjetničkog rada ili "hoda po mukah". Ne osvrćem se gnjevno nego s ugodom, ali željan upozoravati na stvari koje bi trebale i mogle voditi boljitku.

Umberto Eco briljantno konstatira: "Društvene mreže daju pravo riječi legijama imbecila koji su ranije govorili samo u birtijama nakon čaše vina, bez štete za zajednicu. Odmah bi bili ušutkani, dok sada imaju ista prava na riječ kao neki nobelovac."

Čuvajmo pisce i glumce, jer pisci su Riječ, a glumci Govor. Pisci svjedoče, uočavaju, upozoravaju, komentiraju, a glumci govore, prikazuju, oponašaju, udahnjuju dušu napisanom.

Polovicu kulture, piše Matija Štahan, progutao je ironijski autoreferencijalni cinizam, a drugu polovicu posvemašnja neukost i amnezija. Više se ne znamo definirati ni na koji suštinski način, pa umjesto osmišljavanja novih umjetničkih, filozofskih i inih pravaca, na stare samo nakalemljujemo prefiks post. Ne znajući što smo postali, znamo jedino da nismo ono što smo bili.

Albert Camus u Pobunjenom čovjeku piše: "Dolaze mladi i žele da sve počinje od njih", što je sasvim legitimno i prihvatljivo, "ali na nama starijima je da po mogućnosti sačuvamo neke vječne vrijednosti," što je, nadam se, također sasvim legitimno i prihvatljivo. Ovo nije netolerantno prigovaranje nego apel da sačuvamo vječne vrijednosti, a uvijek ostaje prostora za vrijedne novotarije i zanimljive eksperimente.

Ako je "cijeli svijet pozornica", onda se sav taj svijet sublimira na teatarskoj pozornici. Totus mundus agit histrionem - Cijeli svijet glumi glumca, natpis je na zgradi engleskog renesansnog kazališta Globe. Pod nazivom metafora glume E. R. Curtius podcrtava putanju što vodi još od antike i Platona, koji u Zakonima živa stvorenja naziva marionetama božanskog podrijetla - "bilo da su ih bogovi izradili kao svoju igračku ili da su ih stvorili u ma kakvoj ozbiljnoj namjeri". Sedma knjiga Platonove Države, preciznije glasoviti opis pećine, također nudi kazališnu sliku pozicije ljudskoga roda, međutim kao prisilne publike - niz zarobljenih bića kojima su udovi fiksirani kako bi mogli gledati isključivo ispred sebe, u zid pećine u kojoj obitavaju: iza njih se nalazi vatra što na stjenku pećine baca svjetlo, dok je između izvora rasvjete i publike zidić pa čovjek te sjene promatra kao zbilju, jer bi mu pogled u svjetlo zadao bol.

Čuvajmo sveto mjesto - pozornicu. Ne dopustimo lažnim trgovcima kojekakvih ideologija, agentima provokatorima, muljatorima i opsjenarima sumnjivih vrijednosti, lažnim moralistima, zasljepljenim aktivistima, polutalentima, slatkorječivim varalicama svih boja i zastava da brljaju po Talijinom svetištu.

Veliki hrvatski kazališni redatelj i pedagog Kosta Spaić, čiju smo stotu godišnjicu rođenja nedavno preskromno obilježili, jedan od nasljednika dr. Branka Gavelle - velikana hrvatskog glumišta, učio nas je da u teatru itekako treba misliti i promišljati politički, ali nikako politikantski, plakatno.

Ja sam klasičar i u gimnaziji sam odgajan na estetici lijepog. Vremena su donijela i sasvim meritorno etablirala estetiku ružnog. Niti je sve samo lijepo, niti je samo ružno, no nametanje samo jedne vizure - estetike ružnog, nije dobro.

U suživotu, dijalogu, toleranciji, zajedno sačuvajmo teatar i ne dopustimo urušavanje temeljnih vrijednosti. Ako na početku bijaše Riječ, čuvajmo tu Riječ i borimo se za istinitost riječi.

Kao što drama završava katarzom, tako je na kraju tunela Svjetlo u kojem svjetlucaju riječi Vjera, Nada i Ljubav. Moramo njegovati nadu u novi početak, a tu je uloga teatra neizmjerna i veličanstvena. Teatar je vječan i spaja sva tri vremena: vrijeme prošlo u vremenu sadašnjem, u vremenu budućem.

I da završim riječima jednog mudraca:

"Što je na kraju srijede? Četvrtak.
A što je na kraju četvrtka? Petak.
Na kraju svih krajeva?
Uvijek je jedan novi početak.
Krajevi se potroše, počeci uvijek traju.

Početak - eto što je na kraju".

Želimir Mesarić
redatelj, red. prof. art.

Pripremila:
vjeroučiteljica Ivana Bičvić