Zamah industrijalizacije u 19. stoljeću obilježio je nemilosrdno iskorištavanje mase radnika od vlasnika i poslodavaca. Male nadnice, dnevni rad i do 18 sati, iskorištavanje dječje radne snage i život na rubu egzistencije rezultirali su nizom štrajkova u kojima su se zahtjevali dostojniji uvjeti rada i života. Najveći radnički pokreti dogodili su se u zemlji koja je imala najbrže rastuću industriju – SAD-u.

Vrhunac se dogodio u Chicagu kada je na ulice izašla masa od oko 40.000 radnika ističući zahtjeve simbolizirane u tri osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja. Vlast je na prosvjednike poslala jake policijske snage te je izbio žestoki sukob pri čemu je šest radnika ubijeno, a njih pedesetak ranjeno. Mnogo je prosvjednika uhićeno, a vođe štrajka izvedeni su pred sud. Petero ih je osuđeno na smrt, a trojica na dugogodišnju robiju.

Tri godine kasnije na prvom kongresu Druge internacinale odlučeno je da će se svakog 1. svibnja održavati prosvjedi dok god radnici ne izbore pravo na dostojan život i rad. Već od sljedeće godine taj dan se slavi kao Međunarodni dan opće solidarnosti radništva.

Trebalo je proći nekoliko desetljeća dok su se radnici, prvestveno u demokratskim zemljama, djelovanjem sve jačih sindikata uspjeli izboriti za svoja prava sporazumjevajući se s poslodavcima uz posredovanje države. U totalitarnim režimima i nerazvijenim državama radnici su bili zaštićeni samo deklarativno, a u stvari su bili izrabljivani za boljitak države.

U Hrvatskoj je prvi svibnja prvi puta obilježen još 1890. godine kada su radnici također tražili prava sažeta u zahtjeve tri osmice. U Zagrebu je održano niz skupova i prosvjeda, a najveći je održan u zgradi Hrvatskog doma gdje su govornici naglašavali: “Mi smo za rad, ali hoćemo živjeti kao ljudi”.

U neovisnoj Hrvatskoj 1996. godine Sabor je donio odluku da je 1. svibnja neradni dan koji se obilježava kao praznik pod nazivom Blagdan rada, to je izmjenjeno 2001. godine kada je službeni naziv izmjenjen u Praznik rada.