Potrebno je priznati da nam o kršćanskom mučeniku sv. Valentinu nedostaje pouzdanih povijesnih podataka. Današnji običaj slavljenja Valentinova kao dana zaljubljenih potječe vjerojatno od činjenice da se 14. veljače u antičkom Rimu slavio spomen na božicu Junonu. Ona je smatrana zaštitnicom braka i obitelji, pa su zbog istog datuma te osobine prenesene na sv. Valentina.

Predaja kaže o sv. Valentinu da je bio kršćanski svećenik u Rimu u 3. stoljeću, cijenjen i među kršćanima i među nekršćanima. Saznavši za njegovu mudrost, car Klaudije II. pozvao ga je k sebi. Upitao ga je kako može živjeti u praznovjerju ako je mudar čovjek. Sveti Valentin razložio mu je kršćansku vjeru i gotovo ga nagovorio da postane kršćanin. Međutim, car se bojao reakcije naroda, pa je predao sveca gradskom prefektu. Ovaj ga je dao istući i odrubiti mu glavu.

Povezanost sv. Valentina uz pitanja ljubavi potječe iz legende o braku mlade kršćanske s rimskim legionarom, koji je iz ljubavi prema njoj također postao kršćaninom. Tijekom priprava za brak oboje su na smrt oboljeli, a svetac je njihov brak blagoslovio dok su njih dvoje umirali u samrtnom zagrljaju na bračnoj postelji.

U Hrvatskoj se obilježavanje Valentinova kao dana zaljubljenih uglavnom vezuje uz utjecaje iz američke popularne kulture, ali je u Međimurju i ranije postojao narodni običaj da se za djecu dan sv. Valentina ostavlja djeci peciva u obliku ptica u dvorištu, uz objašnjenje da je to dan kada ptice imaju svadbu, da se "ftičeki ženiju".