Pandemija bolesti COVID-19 najveća je biopsihosocijalna kriza s kojom se svijet ikada suočio, a ujedno i “neplanirani psihološki eksperiment u prirodnim uvjetima na velikim uzorcima, pri čemu se rezultati mogu vidjeti dok kriza još traje” (Vulić-Prtorić, 2021: 447). U travnju prošle godine većina školskih ustanova u svijetu bila je zatvorena, a život se promijenio kako roditeljima, tako i djeci u svim svojim aspektima – od školovanja, do obiteljskih odnosa, socijalnog života i svemu povezanome (Vulić-Prtorić, 2021: 448).

Prema tome, riječ nije o jednoj pandemiji, već o većem broju paralelnih pandemija s čijim se posljedicama mnoge obitelji još uvijek teško suočavaju, a jedno od najvažnijih oružja u borbi protiv “virusa” jest ponašanje i shvaćanje pandemije. Iz tog se razloga više nego ikada prije ističe važnost psiholoških istraživanja koja pomažu u razumijevanju ponašanja i, samim time, u zaštiti mentalnog zdravlja u vrijeme kada stroge mjere zaštite ostavljaju snažne psihosocijalne posljedice (Vulić-Prtorić, 2021: 448), a koje povratno utječu na ponašanja povezana s fizičkim i mentalnim zdravljem. Kao najčešći psihički problemi povezani s pandemijom navode se anksioznost, depresija, simptomi posttraumatskoga stresa te zlouporaba psihoaktivnih tvari (Antičević, 2020: 437), a upozorava se na porast kućnog nasilja i zlostavljanja djece te na veći rizik mladih kao ranjivih skupina od trajnog narušavanja mentalnog zdravlja.

To se, prije svega, osjetilo u radu relevantnih institucija pa nam je Sanja Radić Bursać, socijalna pedagoginja iz Odgojnog savjetovališta Nastavno-kliničkog centra Edukacijsko rehabilitacijskog fakulteta objasnila kako im se u vrijeme pandemije rad intenzivirao. Primjerice, korisnici koji bi u njihov kabinet dolazili jednom tjedno ili jednom u dva tjedna, za vrijeme pandemijskih uvjeta i okolnosti povećali su učestalost kontakta na dva puta tjedno, dok su s nekim roditeljima i djecom radi održavanja odnosa i potrebne im podrške bili u kontaktu čak i tri puta tjedno.

Osim kod djece primijećenih teškoća u praćenju nastave na daljinu, organizaciji učenja i savladavanju gradiva, roditelji su se u savjetovalište javljali i radi iskustava s elektroničkim, ali i seksualnim nasiljem, dok su stručnjakinje iz Nastavno-kliničkog centra primijetile i porast teškoća iz područja anksiozno depresivnog kruga. Dio navedenog bio je povezan i s  povećanom učestalošću korištenja interneta djece i mladih.

“Imamo sve veći i veći broj kontakata, a onda i dolazaka naših učenika zbog kojih su roditelji zabrinuti jer sada previše borave u virtualnom okruženju, jer su “zakačeni” na internet te se dosta udaljavaju od stvarnog svijeta. Kod svoje djece su primijetili i negativne psihosocijalne posljedice – od zanemarivanja svojih obaveza, izoliranja, do nesudjelovanja u aktivnostima slobodnog vremena, slabijeg školskog ili akademskog uspjeha – znači neke nepoželjne i nepovoljne posljedice povezane s povećanim korištenjem interneta”, objasnila je socijalna pedagoginja i stručna suradnica u znanosti i visokom obrazovanju.

Kako roditelje, tako i stručne suradnike Odgojnog savjetovališta zanima kako postaviti granicu i spriječiti negativne posljedice prekomjernog korištenja interneta.

“Granica je tamo gdje korištenje interneta unaprjeđuje kvalitetu naše svakodnevice i života, a kada je naše funkcioniranje u raznim područjima narušeno, tada možemo govoriti o negativnim psiho-socijalnim posljedicama, o potencijalnom problemu i tada je potrebno potražiti pomoć”, objasnila je socijalna pedagoginja Radić Bursać dodajući kako u određivanju tih granica pomažu i kriteriji koji ukazuju na postojanje određenog rizika od razvoja ovisnosti o internetu.

“Primjerice, osoba kao da postane pretjerano okupirana određenom aktivnošću na internetu, ona joj postane najvažnija i dominira nad njenim emocijama, razmišljanjem, ponašanjem. Smanjuje se motivacija i gubi interes za ranije hobije, za aktivnosti slobodnog vremena. Također osoba često zna i zanemarivati svoje kućanske poslove, obiteljske obveze, školske obveze, a sve kako bi se bivalo što više u virtualnom okruženju. Ponekad slabi i školski uspjeh ili postignuća u području njihovih prijašnjih interesa. Osobe imaju potrebu dodatno provjeravati što se sve događa u onim trenucima kada su izvan mreže i kada nisu direktno uključeni u određenu aktivnost na internetu. Mogu se narušiti i njima bliski (obiteljski, partnerski, vršnjački) odnosi. Prilikom pokušaja smanjivanja korištenja interneta, osobe često znaju doživljavati, ali i pokazivati različite emocije – od ljutnje, frustracije, nervoze, naglih promjena raspoloženja, do nekih tjelesnih simptoma poput glavobolje, znojenja, drhtavice tj. dio toga što se možda može i ubrojiti u klasične simptome sustezanja”, navela je socijalna pedagoginja neke od pokazatelja rizika prekomjernog korištenja ili za razvoj ovisnosti o internetu.  Također, još jedan problem virtualnog okruženja je i često elektroničko nasilje.

“Nažalost, imali smo i iskustvo elektroničkog, ujedno i seksualnog nasilja, gdje je osoba starije dobi pod lažnim imenom i koristeći netočne podatke namamila učenika viših razreda osnovne škole na dopisivanje, na otkrivanje osobnih podataka, slanje fotografija na kojima je učenik bio oskudno odjeven te ga nakon toga time pokušala i ucijeniti”, ispričala je socijalna pedagoginja,  dodajući kako je vrlo važno da roditelji, učitelji i nastavnici reagiraju primijete li kod djece i mladih neka za njih drugačija ili neuobičajena ponašanja. Primjerice, to može biti i povlačenje, zatvaranja u sebe, upuštanje u neke rizične aktivnosti, distanciranje u odnosima, odbijanje intenzivnije komunikacije ili pak izljeva emocija – od plakanja do ljutnje ili bijesa.

“Kako bi se spriječile neželjene posljedice, važno je djecu i mlade podučavati te osvještavati rizicima virtualnog okruženja, a isto tako ih podučiti i odgovornom ponašanju te načinima samozaštite“, pojasnila je Sanja Radić Bursać te je dodala kako je važno da se djeca, dožive li situaciju koja im izaziva nelagodu, obrate odrasloj osobi od povjerenja.

“Djecu i mlade je potrebno podučavati, poticati, usmjeravati ih prema ravnopravnom zadovoljavanju svih psiholoških potreba te prema balansu u zadovoljavanju tih potreba u realnom, ali isto tako i virtualnom
okruženju.”

U vremenima neizvjesnosti, promjena, turbulencija, djeci i mladima više nego ikada treba naša fizička, ali i emocionalna blizina i prisutnost. Važno im je omogućiti prostor za sva pitanja, za sve informacije koje su im potrebne, ali isto tako i prostor da iskažu sve emocije koje nose. Važno je da znaju da smiju izraziti i strah i zabrinutost, ali i ljutnju i razočaranje. U kontekstu obitelji ne smijemo zaboraviti važnost održavanja obiteljskih rutina i rituala jer se to pozitivno održava u kontekstu sigurnosti.

Trebamo imati na umu da djeca i mladi uče promatrajući pa je ključna poruka kojom je razgovor zaključila socijalna pedagoginja Radić Bursać da mi odrasli osvijestimo te preneseno djeci i mladima “da u trenucima kada nam je nečega previše, kada se ne osjećamo dobro, kada smo opterećeni, preplavljeni, kada nas nešto muči, a ne znamo izaći na kraj s time – da je u redu potražiti pomoć i podršku.”

Autorica: Tajana Pavlović, članica Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu